Ljubav nas je pronasla.
Mi nismo nju.

I kada ceznem da Ti kazem, kako je Tagore nekada ceznuo, 
ne iskazujem dovoljno ono sto u dubini cezne da iskaze svoje lice, 
cijeli svijet koji pod pritiskom ne izvire tog momenta, 
kljucajuci pod otiscima mojih prstiju.


Gledam uzalud ka praznom jastuku, slikajuci Ti oci i grubo lice,
i zatvorim oci, cekajuci Tvoj dah, zaleci sto ga vise slusala nisam,
da zapamtim i pohranim u riznicu Tvojih slika,
sto ostavila sam za 'ne daj Boze'.

Sama.
Daleko od Tvog narucja.
Navikla u njega da zaronim svaki put kada se hladnoca oko vrata savije.

Veceras, kao nekada,
falis.